"BiH ima najbolji sistem zaštite mentalnog zdravlja u Jugoistočnoj Evropi"

Sa dr. Goranom Čerkezom, pomoćnikom ministra zdravstva FBiH za međunarodnu saradnju i koordinaciju razvoja strategija Federacije BiH, ekspertom za mentalno zdravlje i zdravstvenim profesionalcem koji se na Projektu mentalnog zdravlja i osnivanju centara za mentalno zdravlje angažovao od samih početaka, razgovarali smo o tome kako je tekao put od ideje do realizacije velikog broja aktivnosti koje su proteklih godina dale ogromne rezultate među kojima svakako najveće kroz osnivanje i kontinuirano unapređenje rada centara za mentalno zdravlje u zajednici, o tome koji su to konkretni rezultati, te kakva je i koliko sigurna budućnost centara za mentalno zdravlje na ovim prostorima.

Kada je ova priča počela i možete li se prisjetiti kako je sve to izgledalo na samim počecima?

U ovoj fazi radimo već devetu godinu, a prva faza Projekta bila je od 1996. do 2000. godine. U toj fazi smo neposredno nakon rata uz podršku Svjetske banke i kreditnih aranžmana izgradili mrežu od 38 centara za mentalno zdravlje. To je trajalo nekih pet godina, gdje smo radili praktično kroz projekat rehabilitacije žrtava rata. Te 1996. godine je pala odluka da ćemo umjesto obnavljanja i stvaranja velikih kapaciteta u bolnicama krenuti ka decentralizaciji, ka stvaranju CMZ u lokalnim zajednicama. U tom prvom planu njih je bilo 38, i nakon prve faze koja je trajala do 2001. smo imali određene intervencije i aktivnosti koje smo radili na nivou regiona. Kroz Pakt o stabilnosti na osnovu tih iskustava BiH je vodila Program jačanja socijalne kohezije kroz razvoj usluga mentalnog zdravlja. BiH je tada kroz 9 zemalja Jugoistočne Evrope vodila projekat u kojem smo napravili slične politike mentalnog zdravlja za sve zemlje, napravili smo jedan pilot centar za mentalno zdravlje u svakoj od tih zemalja, educirali osoblje i pokazali im kako to treba da funkcionira. Jedan od tih centara i danas egzistira u Zagrebu, neki su zatvoreni, egzistiraju u Makedoniji, Albaniji i drugim zemljama, ali nije došlo do većeg razvoja tih centara upravo zbog stigme i te klasične zatvorene biološke psihijatrije koja se u tim zemljama dosta propagirala u prošlosti. Ta biološka psihijatrija je nekako zatvorena u svoja četiri zida, obično se čekaju pacijenti da dođu, i ono što je ključno oni nakon otpusta, tretmana, ili izlječenja – ali češće priliječenja, su bili prepušteni rodbini, eventualno uz podršku jednog psihijatrija koji se nalazio u nekom od domova zdravlja, i tu se dobijala usluga. Privilegija većih mjesta je bila da imaju jednu takvu službu.

Koja je vizija trenutno u BiH i na čemu se trenutno konkretno radi kada je u pitanju Projekat mentalnog zdravlja?

Zadnjih osam godina, odnosno zadnje četiri godine druge faze reforme smo sa Švicarskom vladom detaljno i studiozno pripremali program i aktivnosti. Potom smo izradili našu strategiju i politiku implementiramo kroz ovaj ciklus podrške Švicarske vlade da bismo stigli do naše vizije, a naša vizija je bolja zaštita i bolje mentalno zdravlje cjelokupnog stanovništva. Šta se dobilo realno? Mi u ovom trenutku već imamo 42 centra, neki od onih 38 početnih su zatvoreni, ali imamo 7-8 novih i još najmanje četiri za koje imamo najavu skorog otvaranja, i to su centri koji se otvaraju uz podršku lokalnih zajednica koje su prepoznale važnost mentalnog zdravlja i potrebu za mentalnim zdravljem i to je po mom mišljenju jedan od glavnih pokazatelja da je ovaj projekat uspio. Jer kad vi dobijete situaciju u kojoj ljudi razgovaraju o mentalnom zdravlju, da žele da rade na zaštiti mentalnog zdravlja tamo gdje ti centri nisu nikada bili – znači da su ljudi vidjeli dobre prakse i da sada žele da ih preuzmu, a to je za mene jedan od velikih doprinosa.

Koje su najveće promjene koje koncept centara za mentalno zdravlje donosi u odnosu na ranije o kojima ste govorili na početku intervjua?

Za razliku od klasične psihijatrije bolničkog tipa koju smo ranije imali, sada imamo nešto drugo, a to su službe u zajednici. Te službe su nam važne jer smo tako obezbijedili jedan od osnovnih principa u zdravstvenoj zaštiti a to je kontinuitet zdravstvene brige – da pacijent ne prekida svoje liječenje, podršku i tretman, nego ga nastavlja u lokalnoj zajednici. Dakle, ako je on priliječen, on će nastaviti svoje tretmane i mi sada radimo na rehabilitaciji, na oporavku i dovodimo ga do trenutka socijalne inkluzije, do kraja procesa.  U tom kontekstu centar je jako važan jer je ključni za pravljenje koordiniranog plana brige, plana oporavka pacijenta, gdje se približava porodici, gdje se sarađuje sa drugim sektorima, a posebno sa socijalnim sektorom, a na koncu i sa poslodavcima. Druga stvar, ovi centri štede i sredstva. Sam taj odnos rehospitalizacija i da je pacijent u bolnici značajno štede resurse, i u zdravstvu i u socijalnoj zaštiti, jer mnogi bi vjerovatno završili u institucijama socijalne zaštite a ovako su sa svojim porodicama, osposobljeni za svakodnevni život. Sada kada smo izgradili službe u zajednici, došao je trenutak da radimo na jačanju veza između bolničkog i ovog sektora, i uspjeh službi u zajednici zavisi i od efikasnosti bolnica i zbog toga je jako važna koordinacija između tih sektora na zajedničkom cilju.

Koje su to nove usluge koje nude centri i koliko se pokazuju uspješnim?

U centrima smo uveli dvije veoma bitne usluge – jedna je usluga koordinirane brige, a druga usluga okupacione terapije. Prema mjerenjima koja su pravljena, dokazano je da je oporavak izuzetno visok kod pacijenata i korisnika usluga koji su dolazili na te terapije. Plan koordinirane brige ili individualni plan oporavka se obično radi i sa porodicom i sa centrum i kontinuirano se prati. Zahvaljujući tim novim uslugama, već sada možemo govoriti o smanjenju rehospitalizacija za skoro dvije trećine. Imamo primjere u Tomislavgradu gdje je na godišnjem nivou bilo 30 rehospitalizacija, sada imamo sedam, u Goraždu je bilo 26 sada oko šest. Znači da smo omogućili bolji kvalitet života, oporavak i bolju integraciju osoba u integraciju. Ovi centri, osim nastavka farmakoterapije, uzimaju još jednu veoma važnu dimenziju, a to su faktori okoline i aktivnosti sa kojom se on bavi. To sve zajedno u interakciji može da dovede do značajnog poboljšanja stanja pacijenta. Kroz Projekat je dat i dodatni značaj jačanju sestrinstva, što je jedna dodatna vrijednost. Unaprijeđena je sestrinska dokumentacija, a sestra je danas osposobljena i za učešće u koordiniranoj brizi kao bitan član tima.

Koliko se pažnje posvećuje prevenciji?

Centri imaju i preventivnu i promotivnu funkciju koja je bitna, jer mi ne možemo samo tretirati ljude koji imaju neki problem, mi moramo zaštititi naše mlade generacije, zato je naš fokus u posljednje četiri godine posebno na dječijoj i adolescentnoj psihoterapiji gdje se radi na jačanju usluga za djecu i adolescente, uvezivanju programa koji su već rađeni sa drugim agencijama, ali također u kontekstu kompletne reforme mentalnog zdravlja. Ovaj projekat tako jako dobro vezuje projekte World Visiona, UNICEF-a, svih projekata koji su se bavili na primjer zapostavljanjem djece, međuvršnjačkim nasiljem i druge jer ukoliko se nešto ne može riješiti unutar škole, onda centar uvijek stoji kao pozadina, uvijek spremna da pruži podršku školama. S druge strane, promotivni i preventivni program koji se rade u školama značajno mogu doprinijeti boljem stanju mentalnog zdravlja. Kroz škole smo radili na primjer prevenciju suicida, program koji rade najrazvijenije svjetske zemlje. Mogu reći da smo se sa svim ovim svrstali u svjetsku elitu kada govorimo o zaštiti mentalnog zdravlja.

S kojim se problemima centri susreću?

Naravno, ne treba zaobići ni probleme koji postoje, a to su prije svega – kadar. Za obavljanje funkcija koje smo namijenili centrima mentalnog zdravlja, trebali bismo imati još veće standard kad je riječ o brojnosti kadra. Trebali bismo imati najmanje četiri psihologa, možda još jednog socijalnog radnika, pojačati još sa medicinskim sestrama, i ne bi bilo loše ni da je tu još jedan psihijatar. Socijalni radnik za sada s funkcijom koju obavlja može funkcionisati jer je on spona sa centrum za socijalni rad, i zdravstvo ne bi trebalo preuzimati obaveze socijalnog sektora, ali bi trebalo imati jako dobru koordinaciju i to ne samo u tom slučaju, već na primjer u slučaju kada ljudi iz bolnica nemaju gdje da idu nakon izlaska, kada nemaju porodicu, oni bi trebalo da idu u centar za socijalni rad odnosno, u ustanove poput “Drina” i drugih. Ključna stvar je da će ovi centri, zajedno sa centrima za socijalni rad, praviti programe oporavka, da i ti ljudi ne ostanu doživotno u tim ustanovama, već da se kroz određen period vraćaju u lokalnu zajednicu, da se osposobe i da se pripreme za deinstitucionalizaciju. Paleta podrške je jako široka.

Koliko je u svemu važna saradnja ministarstva sa nevladinim sektorom na Projektu mentalnog zdravlja i u čemu se najviše ta saradnja ogleda?

Ovdje se pokazalo koliko u stvari efikasna reforma može biti kada se provodi zajedno sa nevladinim sektorom koji ima svoje kapacitete, određenu dinamiku i brzinu, mogu da obezbijede brzinu realizacije, podrške, logistike i to je nešto što treba, mogu brže angažirati vanjske saradnike. S druge strane, zajedničko planiranje najviše povećava efikasnost, uvezivanje, kad znate šta ko radi. Na primjer kroz realizaciju Istambulske deklaracije centri dobijaju možda i glavnu koordinirajuću ulogu u psiho-socijalnom tretmanu. Ovi centri su u nekim slučajevima i desna ruka sudstvu, jer kazne za maloljetnike koje su se ranije nekad izricale i do tri godine zatvora, sada imamo mogućnost da se izeknu mjere za odgojne preporuke, i da se provodi psiho-socijalna podrška u centru za mentalno zdravlje, a da dijete ide redovno u školu. Projekat je spojio razne programe koji se implementiraju, spojio je razne sektore na zajedničkom djelovanju i to je snaga ovog projekta koji mijenja stanje na terenu, pogotovo u lokalnoj zajednici.

Jedan od partnera na projektu je i Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u FBiH (AKAZ). Koji je značaj onoga što AKAZ radi za centre i Projekat u cjelini?

Kad smo rekli da smo obezbijedili kontinuitet brige, potom oporavak i reintegraciju a zahvaljujući i novim uslugama, da smo iskoordinirali sa svim službama, porodicom i školom, jedan od važnih elemenata koji nama daje garanciju da je to tako je – akreditacija koja je došla kao šećer na kraju. Akreditacija nam je dala sigurnost da će ti centri nastaviti da obavljaju sve te aktivnosti koje su već sadržane u standardima i procedurama za dobijanje akreditacij. Za opstojnost, za kvalitet usluga i garant da centri tako da nastave raditi najbitniji su akreditacija za kvalitet, certifikacija za sigurnost, te zakonodavstvo kao drugi bitan element.

Kakvo je trenutno stanje kada su u pitanju zakonska rješenja koja podržavaju rad centara?

Sada smo u fazi izrade jednog obimnog zakona, zakona o mentalnom zdravlju. Došlo je vrijeme i da se uanprijedi zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, a naša vizija je da napravimo zakon o mentalnom zdravlju, gdje bi sva ova skustva, standarde, dobre prakse i sve veze i linkove koje smo napravili i ostvarili, kroz zakonodavstvo prepoznali i imali sigurnost da centri i nakon ovog programa nastavljaju da rade. Naravno, i svaka aktivnost do sada koja je rađena jako je dobro osmišljena zakonodavno ii ma svoju potporu u zakonu tako da ni sada ne postoji nikakva mogućnost da ti centri po završetku podrške Švicarske vlade dođu u situaciju da prestanu sa aktivnostima.

Koje su još specifičnosti centara za mentalno zdravlje?

Kvalitet ovih centara za mentalno zdravlje u lokalnoj zajednici je to što su oni toliko slični, a toliko različiti. Svi su u sličnom konceptu, svima važe isti standard ii normative po kojima rade, ali različitost potreba na terenu je takva da su neki više orijentirani ka promotivnim aktivnostima jer imaju više mlađih stanovnika, neki imaju stariju populaciju pa su orijentirani na njih,

Koliko su oni u skladu sa trenutnim trendovima u Evropi i svijetu?

Trend Evropske unije gdje je pitanje mentalnog zdravlja jedno od najvažnijih pitanja s obzirom da će između ostalog 2020. godine depresija biti glavni uzrok onesposobljenja. Sa druge strane, financijski gubici zbog odsustva sa posla su visoki, i jednostavno se kao posljedica stresa i savremenog načina života ili naše otuđenosti zbog informacionih tehnologija, mentalno zdravlje stavlja u fokus. Zato je bitno da smo se mi sa ovim programom harmonizovali i sa nekim pravcima koji su u Evropskoj uniji sada trendovi.

Borba protiv stigma nezaobilazna je tema kad se govori o mentalnom zdravlju…

Pitanje mentalnog zdravlja je i pitanje ljudskih prava, i zato je borba protiv stigma vrlo važna. Kada smo krenuli u process imali smo samo jednu organizaciju koja je bila udruženje korisnika, a sada već imamo veliki broj takvih udruženja koja su usko vezana uz centre od kojih su dobijali i potporu u osnivanju. Sa njima smo radili antistigma programe, treninge govorništva i osposobljavali se da se mogu pojaviti u medijima i najbolje argumentirati o svojim potrebama, ali pokazati stanovništvu da oni nisu takvi kakvim ih nerijetko smatraju. Statistika pokazuje da se 90 odsto nasilja odigrava upravo nad tim osobama, a u vrlo malom broju slučajeva su oni ti koji proizvedu nasilje, negdje ispod pet odsto, ali čim oni proizvedu bilo kakvo nasilje oni se nalaze na prvim stranama medija. Zato smo radili i s medijima, uključivali ih zajedno i to je dalo rezultate među kojima su sigurno i ovih četiri-pet novih centara koji ljudi u svojim lokalnim zajednicama žele da otvore jer su vidjeli o čemu se radi. Također u Projektu, u sklopu smanjenja stigme, napravili smo komisiju za zaštitu osoba sa mentalnim smetnjama, koja ulazi u razne institucije, pravi analize, a u toj komisiji imamo i korisnike, psihijatre, psihologe, pravnike i socijalne radnike. Oni prave izvještaje koji nama omogućavaju monitoring koliko se stanje mijenja u odnosu na te izvještaje, i moram reći da smo prezadovoljni jer smo primijetili da se u brojnim institucijama situacija značajno promijenila na bolje nakon toga.

Koliko su centri pomogli da se promijeni svijest građana o važnosti mentalnog zdravlja?

Na početku, kad smo krenuli, imali smo neke lokacije koje su bile apriori protiv otvaranja centara govoreći kako u svojoj zajednici ne žele da imaju takve ljude, a na primjer statistika govori kako jedno od četvero tokom svog života ima neki problem sa mentalnim zdravljem. Na kraju, hajdemo se zapitati, ko od nas nije bio depresivan, ko nije bio u period žalovanja ili tuge za nekim najbližim i mi smo svi prošli kroz ta iskustva. Mi moramo težiti tome što je svijet već uradio – preventivnim aktivnostima. Pogledajte, svaki ozbiljniji glumac na Zapadu, biznismen, imaju svog psihloga i to se debelo plaća. S druge strane, nama se u centrima za mentalno zdravlje pruža mogućnost da imamo psihologa, da možemo otići na savjetovanje, na konsultacije, a sve “na knjižicu”, u sklopu našeg zdravstvenog osiguranja. Centri i sami nose naziv – za mentalno zdravlje, nisu za bolest, i napravljeni su prvenstveno s ciljem promovisanja zdravlja i smanjenja stigme i to ljudi počinju da shvataju. Ovo je cijeli koncept promjene koji je osiguran sa više strana – zakonom, kvalitetom, monitoringom komisije i sve to je ono što nama daje za pravo da možemo reći kako Bosna i Hercegovina ima najbolji sistem zaštite mentalnog zdravlja sigurno u Jugoistočnoj Evropi, a već sada se može mjeriti i sa nekim evropskim zemljama, i to najrazvijenijim.

Intervju sa dr. Goranom Čerkezom izvod je iz brošure „Priče iz centra“.  Promocijom brošure koja sadrži reportaže iz centara za mentalno zdravlje širom FBiH otvoreni su ovogodišnji Dani kvaliteta u zdravstvu koji su u organizaciji Agencije za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu FBiH (AKAZ) održavani 20. i 21. decembra u Sarajevu pod nazivom „BiH u Europskoj uniji: Kvalitetom u društvu najboljih“.